Lična iskustva

Razmišljanja potaknuta blagdanima

Evo vrijeme je božićnih blagdana. Želio bih reći neka viđenja i razmišljanja potaknuta iskrivljenim ponašanjem ljudi u vezi religije, što mi je uočljivije u ovo vrijeme blagdana. Nije mi namjera da blatim religiju, jer sam i sam odmalena odgojen u tom duhu. Ipak zahvaljujući kultiviranju u Fa, danas drukčije gledam na sve to. Čini mi se da više prepoznajem ono istinsko, trajno i božansko u katoličkoj religiji, a isto tako jasnije vidim ono loše u ponašanju vjernika i svećenstva, jer to sve propitujem i mjerim visokim Dafa načelima. Moja zapažanja su protkana Učiteljevim riječima i stavovima, u onolikoj mjeri koliko sam se do sada uspješno kultivirao, koliko sam usvojio Fa. Želim snažno naglasiti kako smo sretni i počašćeni što nam je dano da se kultiviramo u Fa, što nam se otkrivaju mnoge nebeske tajne i što možemo drukčije razmišljati, na puno zrelijem i višem nivou te da tu jedinstvenu priliku trebamo cijeniti i vrijedno se kultivirati. Tako pomalo počinjemo uviđati da razmišljamo i postupamo drukčije od svakodnevnih ljudi, izgubljenih u iluziji, u labirintu i obmani. Neka takva neprilična ponašanja svakodnevnih ljudi uočio sam i u nastavku naveo.

Šetam ja tako oko lokalne crkve u Rijeci i vidim vjernici ulaze na misu. Ispred crkve par prosaca. Gledajući to spontano mi padne na pamet misao: tko je veći prosjak? Da li oni što u bundama i finim odjelima ulaze unutra ili ovi otrcani prosjaci vani? Pa mislim da su oni unutra veći prosjaci. Jer iz njihovih svakodnevnih priča čujem i vidim da većina ide unutra, prijetvorno i uvijeno, prositi ono što im treba u ovom životu: daj mi bože zdravlja, daj da mi djeca završe školu, podari mi sina, podari mi unuka, podari mi sreću i dobar posao, itd., itd. Koliko ih, kako što kaže naš Učitelj, moli drukčije: podari mi bože mudrost za život, pomozi mi da nađem mira u duši, daj mi snage da oprostim, da na nepravdu ne uzvratim istom mjerom i da istrpim onako kako je to Isus činio, pomozi mi da ne sagriješim, itd. To bi bio stav i xinxing istinskog i iskrenog vjernika.

Ispred crkve je kip pokojnog pape Ivana Pavla II. Prst na njegovoj ruci je upadljivo sjajan, uglačan. A prodavačica novina u kiosku preko puta crkve kaže da ljudi najprije kupe kod nje srećku lutrije pa je idu istrljati po tom prstu za sreću i tek onda je otvore! A zato se prst tako sjaji. Kakav je to xinxing jednog vjernika, kako je nizak i mizeran. I papa bi se nasmijao da to može vidjeti. Sjećam se sličnog slučaja kad sam bio u Pragu. Na Karlovom mostu preko Vltave, jedan od kipova je sveti Ivan. I njegov se nožni prst sjaji. Trljaju ga i lašte za sreću, svoju zemaljsku dakako. Eh, kad bi se sreća tako lako dobivala. Ne bi trebala naporna kultivacija.

Sjećam se jedne vijesti na našoj televiziji, kako je jedna žena dala novac za misu u crkvu da bi spasila jedan lik (osobu) u meksičkoj sapunici koja se tada emitirala na našoj TV. Smiješno, ali zar je i to moguće, zar se može vjera toliko bagatelizirati. Nisu rekli na TV doduše, da li je svećenik uzeo novac i održao misu za spas tog lika u sapunici.

Ima jedna priča koja se je u Dalmaciji oduvijek pričala maloj djeci (i ja sam je kao mali čuo): Otac i sin lovili su ribu daleko od kopna. Došlo nevrijeme i prijetilo im je potapljanje barke i smrt. Tada otac zavapi ka nebu: „Bože, ako se spasimo zapalit ću ti veliku svijeću, veliku do neba.“ Na to će sin: „A gdje ćeš tata naći toliku svijeću?“. A otac mu odgovori: “Šuti sine, lažimo dok se kopna ne dobavimo“. Eto, kao da bog ne zna naše misli pa ćemo ga prevariti kao što varamo jedni druge.

Nedavno sam razgovarao s jednim starijim poznanikom i on mi kaže da ne vjeruje da bog postoji. Pitam ga zašto. Jer mu je, kad je bio mali, umro otac i tada je njegova majka rekla da ne vjeruje da bog postoji, kad joj je tako rano uzeo muža. Pa tako i on danas nastavlja vjerovati. Jako iznenađen tim odgovorom pokušao sam mu objasniti da tako ne ide, ali odmah je dignuo glas i da ne dođe do prepirke odustao sam.

Zanimljivo da često čujem od poznanika i rodbine samouvjerene izjave kako će oni sigurno u raj. Ja im pokušam objasniti, ono što nam je Učitelj rekao, kako je teško ići u raj, kako treba biti apsolutno čist od grijeha, od svakodnevnih ljudskih vezanosti, itd. Na to me obično poklope pričom da oni idu u crkvu, da su kršteni, da vjeruju u boga, da su patnici, da ih drugi maltretiraju, itd. O gledanju u sebe i prepoznavanju lošeg u sebi, o kultiviranju sebe, nema ni govora, nije im potrebno.

Božić „vjernici“ obično slave uz puno jela i alkohola, do ranih jutarnjih sati. Po kafićima se čak organizira proslava i doček Božića, kao da on dolazi točno u ponoć!? Može li biti mizernijeg, može li biti jadnijeg ponašanja i misli, od tih takozvanih vjernika. Što će bogovi na nebesima misliti o ovako izopačenim ljudskim bićima? Kakva im je sudbina u ovom vremenu kraja Fa?

Našlo bi se ovakvih primjera bezbroj. Želio bih ovim člankom naglasiti koliko mi je vidljivo da svakodnevni ljudi žive u iluziji, u obmani i labirintu života. Ne bi mi to bilo tako jasno da se ne kultiviram u Fa, zahvaljujući našem Učitelju. Zato dragi praktikanti cijenimo ovu jedinstvenu priliku kultiviranja, koja nam je dana da se uzdignemo i izbavimo iz Tri Sfere. Završio bih citiranjem pjesme našeg Učitelja koja, po meni, oslikava ponašanje svakodnevnih ljudi izgubljenih u iluziji i labirintu života, u vremenu kraja Fa:

Djelovati

Graditi hramove, obožavati božanstva - stvari, zaista mnogo stvari,
kako će netko znati da djelovanjem sve postaje ništa;
Budalast, izgubljen, isprazno sanjati o putu u Zapadni Raj,
slijepo tapkati, mjesečariti, grabiti mjesec u vodi.

Li Hongzhi,
Hong Yin - Veličanstveni stihovi, 28. ožujka 1997.

Ovaj članak je moje osobno shvaćanje, na mom nivou razumijevanja Falun Dafa učenja. Ako netko smatra da je nešto pogrešno, molim da me se dobrodušno ispravi.