Lična iskustva

Neka razmišljanja o otpuštanju vezanosti

Studirajući Fa i čitajući iskustva praktikanata često razmišljam o tome što nas to zapravo vezuje i drži, što je to vezanost, što ona predstavlja? Vezanost ima puno aspekata, a ovdje bih iznio svoja viđenja, na mom nivou razumijevanja Fa u vezi toga. Dublje razmišljanje o ovom mi je bilo nedavno potaknuto događanjima na poslu.

Da bi se domogli novca, ljudi su sposobni svašta učiniti, mnoge nepoštene i tajne aktivnosti, dok istovremeno glume kolegijalnost, poštenje i „zgražaju se“ nad tuđim nepoštenim postupcima. Kasnije, kad s tim prljavim novcem kupuju nove aute i idu na putovanja, hvališu se s time i ističu svoju sposobnost i uspješnost, napuhano se šepureći. Prije par dana saznao sam od treće osobe za prljave, tajnovite i nepoštene načine postupanja nekih svojih kolega sa svrhom da zarade novac i preplavio me je poput plime osjećaj tuge, žaljenja i susjećanja prema njima. Bilo je takvih situacija i prije i tada bih se naljutio na kolege i dao im to do znanja, ali ovaj put ne. Šutio sam i spokojno i mirno sjedio, slušajući sve to. Valjda je i meni konačno sjelo nešto barem malo toga u glavu od mnogostrukog čitanja Učiteljevih knjiga, predavanja i članaka, od godina kultiviranja u Fa s promjenjivim uspjehom (ili se bar meni tako čini), od mukotrpnog polaganog uspona i strmoglavih padova, poput broda na olujnom moru.

Sjetio sam se tada da je Učitelj rekao na predavanju u Frankfurtu 1998.: „Vaše istinsko ja je nezagađeno i čisto. Prljave stvari su post-natalno zagađenje. Zato se one moraju ukloniti i odstraniti u kultivaciji i to je odbaciti ih.“, a na predavanju u Ženevi 1998.: „Činiš krupnu grešku ako smatraš da su sve nevjere i sumnje koje gajiš tvoje sopstvene misli. To su predodžbe oformljene nakon rođenja među običnim ljudima. Ti misliš da su one ti, ali one nisu ti.“ i u Zhuan Falun II (članak: Buddha priroda): „Ali njegovo pravo ja više ne postoji. Njegovo pravo ja je potpuno obloženo i zagušeno njegovim bezobzirnim, stečenim predodžbama. On više nema vlastiti, pravi standard za razlikovati dobro od lošeg.“ Dakle, to kako se te kolege ponašaju to nije njihovo pravo ja. Zašto bih se onda ljutio, zar nisu za žaljenje i suosjećanje. I na koga da se ljutim? Očito bih se trebao ljutiti na njihove bezobzirne misli i predodžbe, na post-natalno zagađenje. Ali kako da se ljutim na misaone koncepte i predodžbe, trebao bih se ljutiti na osobu. Ali nje tu nema, ne postoji, gdje je ta osoba? Ta osoba, njihovo pravo ja, njihova Buddha priroda je skrivena ispod naslaga karme, obložena slojevima karme, stečenim u mnogim svojim životima, kako kaže naš Učitelj. I nema priliku da se istakne, da zablista, jer tada sigurno ne bi tako postupali. Znači da ja zapravo trebam i mogu suosjećati s njihovom Buddha prirodom, s njihovim pravim ja, a o ljutnji nema niti govora. Onaj tko razumije bit, ne može se ljutiti već suosjeća. Samo ego se može ljutiti. Usput, hvala vam dragi kolege, što mi pokazujete kako ne valja postupati. Zaista, ne treba previše birati svoje društvo, jer od svakoga se ponešto nauči, od dobrih ljudi kako biti dobar, od loših kako ne biti loš, od djece kako biti (ponovo) djetinje iskren i nevin, od starih ljudi kako (bi trebalo) biti mudar. Zato ne izbjegavam te kolege, popijemo mi veselo kavu i ja ne pokazujem da znam njihove tajne i mutne poslove, a možda mi pruže i priliku da im ukažem na te loše stvari u njima.

Sve to loše u nama, sve te stečene predodžbe, ta karma, to post-natalno zagađenje sve to očito predstavlja našu ljudsku prirodu, ljudski um, ljudske misli, koje smo stekli kroz cikluse reinkarnacije i zato dospjeli na Zemlju, kako lijepo piše u Zhuan Falunu. Sve to čini ono što zovemo ego, jastvo ili sebstvo, naše malo, sebično, egocentrično, strašljivo, pohlepno, uskogrudno ja, koje je poput malog miša što plašljivo virka iz svoje rupe. Ali očito je da je ego jedan privremeni entitet, promjenjivi i netrajni koncept, nešto što nema trajnu i nepromjenjivu prirodu. I naš ego nas tjera da se tako sebično i posesivno ponašamo. Nije li on poput nametnika na našem tijelu, parazita, izrasline koje se treba osloboditi, jer nam siše krv i energiju pa ne možemo slobodno, ispravno i sretno živjeti. A mi se vežemo za sve ono što predstavlja ego, za sve ono što ego želi i misli da treba imati poput novca, slave, ugleda, ... To sve je prolazno, privremeno i netrajno. Kako se mogu vezati za nešto privremeno i netrajno? Nije li to ludo i nerazumno? Ne znači li to biti onakav kako je Učitelj rekao u svojoj pjesmi Djelovati (u Hong Yin): „Budalast, izgubljen, isprazno sanjati o putu u Zapadni Raj, slijepo tapkati, mjesečariti, grabiti mjesec u vodi.“

Valjda je svima vidljivo da je sve na Zemlji prolazno i netrajno, sve ama baš sve, bez iznimke. Ali kome je vidljivo da jedino trajno i nepromjenjivo kroz vijeke vijekova je naša Buddha priroda? Hvala našem Učitelju da i mi to znamo. Trebam se toga sjetiti i na nju misliti i svojim ponašanjem omogućiti da ona blista, da ne bude zastrta oblacima karme, kad se nađem u konfliktima i burama života. Nije li naša Buddha priroda poput sunca na nebu, a naša karma crni, masivni oblaci koji je prekrivaju i ne daju nam da ju vidimo i dopustimo joj da djeluje? Učitelj je o tome lijepo rekao u knjizi Falun Gong (poglavlje: Istovremeno kultiviranje "Zhen, Shan i Ren" ): „Ali kao praktikantu, tebi će stvari koje ljudi uzimaju ozbiljno izgledati vrlo, vrlo trivijalno, čak previše trivijalno, jer je tvoj cilj vrlo dugoročan i dalekosežan. Ti ćeš živjeti tako dugo kao i univerzum. Onda razmisli ponovo o ovim stvarima: Svejedno je imaš li ih ili nemaš. Ako razmišljaš u širem smislu, možeš prebroditi sve ove stvari.“

A u Bitno za daljnje napredovanje (članak: Buda-priroda i demonska priroda) Učitelj kaže: „Što netko radi bez moralnih obveza i ograničenja odraz je njegove demonske prirode. Kultiviranje Budinstva služi za eliminiranje tvoje demonske prirode te jačanja i povećavanja tvoje Buddha-prirode.“

Dakle, ima li smisla i svrhe vezati se za ono netrajno, promjenjivo i prolazno u nama, za naš ego i njegove iluzije, za našu demonsku prirodu, koja nas bjesno proganja i tjera iz reinkarnacije u reinkarnaciju, ne da nam mira i spokoja i kao mađioničar nam prikazuje svoje iluzije, a mi zadivljeni uzalud uvijek iznova plješćemo i vjerujemo? Ili je bolje kultivirati i imati u mislima našu Buddha prirodu, ono potpuno u nama, uvijek jedno i nepromjenjivo, tiho, sjajno, toplo, dobrodušno, širokogrudno, istinito, suosjećajno, strpljivo, tolerantno, uvijek uz nas, naša srž i bit, naša prava majka, koja nas nikad ne napušta i kojoj uvijek možemo vjerovati?

Ovaj članak je moje osobno shvaćanje, na mom nivou razumijevanja Falun Dafa učenja. Ako netko smatra da je nešto pogrešno, molim da me se dobrodušno ispravi.