Lična iskustva

Moje iskustvo sa radionice na Ižu 2005.

Prije svega moram ispričati o ometanjima kroz koja uvijek prolazim kada trebam ići na radionicu – ni ovoga puta to nije izostalo :-(, ali ne dam se ja :-)

Prvo, kada se počelo o tome govoriti, bila sam sigurna da neću moći ići, jer nema šanse da u tom terminu dobijem godišnji. No, na kraju, gle čuda, ja dobijem godišnji baš u tom terminu. Super, idem na Iž, ništa me više ne može spriječiti... Počinju pripreme za odlazak, pakiranje, itd. Dan prije odlaska počinju problemi, sve stvari kao da su se okrenule protiv mene. Razmišljam da li da idem dan kasnije, ipak odlučim ići kada sam i mislila, jer sam shvatila da su to samo ometanja kako bih odustala. Imala sam brdo posla, spavala sam samo dva sata, i u jutro rano krenula prvo u Zagreb, a onda za Zadar... Konačno, stižem u Zadar, problemi su iza mene, sretno sam stigla, u Zadru ću se vidjeti s mamom – nakon mjesec i pol dana, jedva čekam, još imamo i vremena do broda, pa ćemo švrljati po Zadru. Izlazim iz busa, uzimam svoje kofere, okrenem se, krenem i "paf", nađem se na leđima, a prije toga sam uredno na podnožje stupa udarila i iskrenula nogu u gležnju... Pokušavam se ustati, noga boli, ne mogu stati na nju... Pogledam ljude oko sebe, svi me gledaju i nitko ne priskače u pomoć... Pokušavam ustati sama... Opet pogledam ljude oko sebe – i shvatim zašto mi nisu pomogli da ustanem – ovo što mi se dogodilo je nešto što se tiče samo mene, mene kao praktikanta. OK. Što sada?... Ja moram na Iž, moram moći hodati. Sjetim se one priče - kada je žena išla na Učiteljevo predavanje pa ju je udario auto... Ok, meni isto nije ništa, sve je ok sa mojom nogom. Sve je u redu... I tako krenem dalje. Nađem se sa mamom i idemo kupiti kartu za brod.

Stojimo tako nas dvije pred ulazom gdje čuvaju stvari i spremam se predati svoje kofere da ih ne nosim po Zadru. Mama i ja stojimo jedna nasuprot drugoj i dogovaramo se. U jednom trenutku shvatim da jedan auto ide na rikverc ravno na nas. Uspjela sam mamu odgurnuti, ali ja se nisam uspjela maknuti. Sve se događalo u par sekundi. Auto je sa zadnjim krajem već gurao moj kofer koji je bio ispred mene, iza mene je zid, mama i još neki ljudi su vikali na šofera i lupali mu po autu da stane..., ali on nije čuo. Bila sam već skoro naslonjena na zid i tada sam ispružila ruke i htjela odgurnuti auto, srećom, i on je tada stao. Mama je počela galamiti i još neki ljudi da će ga prijaviti, i kud gleda, i još svašta. Ja sam rekla: "Idiote jedan...." Tu sam stala, sjetila sam se da se praktikant Falun Dafe tako ne ponaša. Zašutjela sam. Smirila sam mamu i rekla joj da pusti to. Čovjek je izašao iz auta, bio je ljut na nas, da smo još nešto rekle, sigurno bi nas izmlatio. Kasnije nam je žena koja radi tamo rekla da se on uopće ne smije tu parkirati, već samo invalidi – on to nije... Noga me malo boli pa nismo previše hodale po Zadru... vraćamo se natrag po kofere i da idem na brod. Onaj auto je još uvijek tamo. Mama kaže da moramo vidjeti tablice da ga prijavi – pogledale smo tablice... dva slova, 666, pa opet slova. TRI ŠESTICE! Rekla sam mami da je bolje da to sve zaboravimo. Dok smo isle prema brodu objašnjavala sam joj neke stvari o Falun Gongu i o ometanjima, zlim silama, itd. Već smo bile blizu broda kada se moja mama popiknula na kamenu ploču na podu, i skoro je pala. Rekla sam joj: "Eto, vidiš, to ti je zato što si moja mama" :-) Ona je samo rekla (valjda shvaćajući to što sam joj pričala): "Aha, dobro onda"

NISAM ODUSTALA! - IDEM NA IŽ!

Kroz ovu radionicu postala sam jako svjesna koliko je bitno da praktikanti međusobno kontaktiraju i iskreno i otvoreno izmjenjuju iskustva i probleme koji ih muče na putu kultiviranja. Ponekad sami sebe ne vidimo... Zahvaljujem se Magdaleni i Zoranu na tome.

Radili smo u dvije grupe. Jedna manja grupa ljudi dolazila je prije doručka, a veća grupa iza doručka. Bilo je između 15-20 ljudi koji su redovito dolazili. Do kraja radionice dolazili su i novi ljudi koji su se interesirali za Falun Gong i kojima smo u slobodno vrijeme pokazivali vježbe i govorili o učenju Falun Dafe. U kontaktu s ljudima shvatila sam da većina ljudi nosi u sebi veliku dobrotu i da razumiju o čemu pričamo. Neki kao da se boje biti dobri ljudi zbog okoline u kojoj žive – pričali su mi svoje životne priče – možda oni neće biti praktikanti (kultivatori) – pa što?! – nema veze, ali smo im možda pomogli da budu dobri ljudi, da ustraju u tome, da imaju hrabrosti biti dobri i izdržati loše stvari koje im se događaju u životu.

Plakate o Falun Gongu i progonu stavili smo u hodnik gdje skoro svi prolaze – bili su taman od jednog kraja zida do drugog – dakle, pravo mjesto za njih J. Dosta ih je ljudi čitalo.

Sve je nekako dolazilo i dešavalo se spontano, bez nekih velikih planova i držanja nekakvih protokola i strogog držanja da nešto moramo. Barem sam ja imala takav osjećaj.

ŠTO SAM NAUČILA KROZ OVU RADIONICU (naravno, na svom nivou)

1. Uvijek i u svakoj prilici moram biti svjesna da sam prije svega praktikant (kultivator) Falun Dafe i da su principi po kojima živim Zhen-Shan-Ren (Istinitost-Dobrodušnost-Tolerancija), jer samo tako sve ispadne na kraju dobro.

2. U svakoj prilici prvo misliti na druge.

3. Biti tolerantan prema drugim učenjima i dopustiti drugim ljudima da slobodno pričaju o onome čime se bave – ne mogu svi samo tako ostaviti ono što su prije prakticirali i ne mogu svi biti praktikanti Falun Dafe i nemam pravo to tražiti od njih – trebam samo naglašavati da je važno odlučiti se što prije za samo jedan put kultiviranja. Jer ako im govorim negativno o onome što oni prakticiraju, samo stvaram negativnu sliku o sebi i Falun Gongu. Kao istinski praktikant, ja se ne moram bojati ako mi netko priča o onome što on prakticira, jer ja znam svoje i sigurna sam u to. Nije ok ljude maltretirati sa Falun Gongom i uvjeravati ih da je to jedini ispravni put – treba ih pustiti da sami procjene i dođu do toga. Kada čovjek nešto sam otkrije i shvati puno je jače nego kada ga netko nagovori na to. Svi ljudi nisu ni predodređeni za Falun Dafa, neki čcak i kad žele ne mogu prakticirati Falun Gong jer su već valjda predodređeni da budu obični ljudi, koji se pojave u životima praktikanata, kako bi se praktikanti mogli kultivirati – njihov zadatak je pomoći nama da idemo na više nivoe. Možda to ružno zvuči, ali uvjerila sam se da neki ljudi jednostavno kao da imaju ugrađenu neku blokadu i do njih ne dopire učenje Falun Dafe. – Možda nam ih je poslao Učitelj i trebamo im biti zahvalni. – Ovo je samo moje viđenje na mom nivou. Zato, mislim da ljude ne smijemo "silovati" sa Falun Gongom. Nas zadatak je širiti temelje učenja, naučiti ih vježbe ako to žele i biti im dostupni i otvoreni, ali paziti kako se izražavamo da to ne prijeđe u nagovaranje, maltretiranje i "pljuvanje" po drugim učenjima.

4. Kao praktikanti Falun Dafe, mislim, da trebamo paziti na svoje ponašanje među običnim ljudima, jer time ostavljamo sliku o Falun Dafi.

5. Naučila sam da nije potrebno da procjenjujem tko je kakav praktikant i da li će netko stvarno prakticirati ili ne. To se mene ne tiče. To postane jako zamorno. Moje je da svakome (bez razlike), ali nenametljivo, pomognem i uputim u to učenje, a procjene tko je kakav praktikant i da li je, da ostavim nasem Učitelju i Prosvijetljenima.

Zagreb, 29.09.2005.