Kulturna tradicija

Drevne kultivacijske priče: Otpustiti varljivu osjećajnost

Prema legendi, nakon što je Shakyamuni podučavao Dharmu u Balrampuru, svi ljudi toga grada postali su plemeniti, uljudni i mudri. Oni su se međusobno poštovali i pomagali. Izgledalo je kao da je Balrampur raj.

Čovjek, koji nije bio budist, čuo je za ovo. On je dugo putovao do Balrampura da posjeti Shakyamunija i da ga pita za poduku. Međutim, tijekom putovanja, susreo se s nečim što nije mogao razumjeti.

Balrampur je bio u tropskom području, gdje je bilo mnogo otrovnih zmija. Dok je još bio van grada Balrampura, vidio je oca i sina kako rade u polju. Iznenada je otrovna zmija izašla iz trave i ugrizla sina. On je umro kratko nakon toga. Otac je i dalje radio kao i obično te je izgledalo kao da nije dirnut smrću svoga sina.

Čovjek, nebudist, je bio iznenađen pa je pitao starca: "Tko je ovaj mladić?"

"Moj sin."

"Tvoj sin je upravo umro. Zašto nisi žalostan? Ti i dalje radiš kao i obično. Da li je on zaista tvoj rođeni sin?"

"Zbog čega? Smrt je dio života. Blagostanje i propadanje stvari ima svoje vlastito vrijeme. Sada kada je osoba mrtva, ako je dobar, biti će dobar postupak za njega. Ako je bilo loših stvari u njegovom životu, on će odmah doživjeti zasluženu kaznu. Koje dobro mogu donijeti mrtvoj osobi ako plačem?" Starac je gledao u zabezeknutog nebudistu i pitao ga. "Da li ideš u grad? Mogu li te zamoliti za uslugu?"

Kad je nebudist rekao da može, starac je nastavio: "Kad prođeš drugu kuću na desnoj strani, nakon što uđeš u grad, molim te reci mojoj obitelji da ja trebam samo jedan ručak te da je moj sin mrtav, nakon što ga je ugrizla otrovna zmija."

Nebudist je bio jako iznenađen. Kako je starac mogao biti tako nečovječan? Njegov sin je upravo umro, a on ipak ne pokazuje znakove žaljenja. Povrh toga, nije zaboravio svoj ručak. Kako otac može biti tako hladan?

Nebudist je pronašao starčevu kuću. On je rekao starici: "Tvoj sin je umro nakon ugriza zmije. Otac me je zamolio da ti prenesem poruku, da on treba samo jedan ručak." Starica je zahvalila nebudisti ali nije pokazala nikakvo žaljenje. Nebudist je pitao: "Zar nisi tužna zbog smrti svoga sina?"

Starica je rekla: "Ovaj sin je došao u moju obitelj po svojoj volji. Ja ga nisam pitala da dođe. Sada je otišao. Ja ga ne mogu zadržati. Mi smo kao putnici koji prenoće u istom prenoćištu. Idući dan, svatko od nas ide svojim vlastitim putem. Nitko nikoga ne može zadržati. U stvari, nema potrebe nikoga zadržati. Isto je tako između mene i moga sina. Ja ne mogu upravljati njegovim dolaskom i odlaskom. To slijedi njegovu karmičku unaprijed određenu vezu." Nebudist je čuo ovo i pomislio kako je ovaj par zaista bešćutan.

U isti čas, sestra je izašla iz kuće. Nebudist ju je upitao: " Tvoj mlađi brat je mrtav. Da li si tužna?"

"On je već mrtav. Zašto bih bila tužna? Mi smo kao debla pričvršćena za splav. Mi plovimo zajedno po vodi. Kad naiđe velika oluja, splav se raspadne. Svako deblo slijedi svoj vlastiti put u struji. Debla se više ne mogu spojiti. Mi smo slučajno postali sestra i brat te došli u istu obitelj. Međutim, život je svakome drugačiji. Nema određenog vremena za život i smrt. On je otišao prije mene. Što ja mogu kao sestra učiniti?"

Kad je sestra završila govoriti, druga žena u kući je rekla: "Oh, moj suprug je mrtav".

Nebudist je bio još više zbunjen pa je zapitao ženu: "Tvoj suprug je mrtav pa kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Da li si u srcu zaista ravnodušna?"

Žena je mirno rekla: "Naš brak je poput ptica na nebu. One ostaju zajedno po noći. U svitanje, one idu svojim vlastitim putem tražeći hranu. Svatko ima svoju vlastitu sudbinu. To je njegova sudbina, da se nije morao vratiti nakon što je poletio. Ja ga ne mogu zamijeniti. Ja ne mogu nositi njegovu karmu. Mi smo poput ljudi koji su se upoznali na našem putovanju. Mi moramo ići svojim vlastitim putevima prije ili kasnije."

Nakon što je čuo ovo, nebudist je bio vrlo ljut. On je čak zažalio što je prevalio toliki put da bi čuo takve riječi. On je mislio da će moći pronaći istinu, jer je čuo da su ljudi u Balrampuru najodaniji članovima svoje obitelji. On nije predvidio da su oni tako bešćutni.

Pa ipak, htio se je sresti s Shakyamunijem. Nakon svega, bilo bi zaista šteta vratiti se, a ne sresti Buddhu. Nako što je sreo Shakyamunija, nije ništa pitao. Međutim, Shakyamuni je čitao njegove misli i upitao: "Zašto si tako tužan?"

Nebudist je rekao: "Jer se moja nada nije ostvarila. Stvari koje sam susreo su protiv moje volje. Zato sam tužan."

"Tuga ne rješava probleme. Možeš mi jednostavno reći zbog čega si tužan", rekao mu je Shakyamuni suosjećajno.

"Došao sam izdaleka, jer sam saznao da su ljudi u Balrampuru čuli tvoju Dharmu i da su dobri. Međutim kad sam došao, susreo sam se s ovim apsurdnim stvarima ..." Nebudist je ispričao Shakyamuniju priču zemljoradničke obitelji. On smatra da ta obitelj nema nikave ljubavi, da i ne spominje susjećanje. On je mislio da se ove vrste stvari ne trebaju dogoditi u budističkoj zemlji.

Shakyamuni se nasmiješio i rekao mu: " Nije nužno tako. Ono što si ti želio čuti i vidjeti bile su stvari unutar principa ljudskog svijeta. Međutim, ponekad Dharma ne mora slijediti ljudsku prirodu. Kultiviranje je pročišćavanje ljudske prirode, podudarajući se s istinom. Obitelj koju si sreo nije bila u krivu u vezi principa. Oni su znali da ne mogu zauvijek zadržati svoja ljudska tijela. Kad osoba umre, svatko glasno plače za njim. Koje dobro to donosi mrtvoj osobi? Osim toga, život ima rođenje i smrt. Sreća pri rođenju i tuga pri smrti su znakovi zbrke koju svjetovni svijet ima prema životu i smrti. Krug života i smrti nikad se ne zaustavlja."

Nako što je čuo Buddhinu poduku, nebudist je iznenada razumio. Od tada se je preobratio na budizam i postao marljiv redovnik.

Prijevod članka s web stranice Clear Harmony, od 12.07. 2006.

http://www.clearharmony.net/articles/200607/34183.html